Putujući kroz trudnoću pripremaš se za svoj porođaj. To je prva stepenica ispred tebe, vrata koja otvaraju prostor majčinstva.

Kada bi te pitala kako bi ti definirala POROĐAJ, što bi mi rekla?

Da li bi se poslužila rečenicom „porođaj je najuzvišeniji čin ljubavi“ ili „nažalost, nužni slijed na putu do moje bebe, koji jedva čekam da što prije prođe“ ?

Upravo način na koji pristupaš svom porodu, ta misao koju nosiš o njemu uvelike utječe i na to kako se sada dok si trudna osjećaš u svojoj trudnoći i na samo iskustvo poroda.

Iako poprilično kompleksna tema i ona ima svoju jednostavnu činjeničnu definiciju, krenimo od nje.

U svojoj činjeničnoj osnovi „Porođaj je trenutak kada zdrava žena (što je preduvjet da bi tijelo prihvatilo i bilo u mogućnosti stvoriti novi život) donosi na svijet novi život. Trenutak u kojem se rađa dijete (novi život), trenutak u kojem se žena pretvara u Majku i trenutak u kojem muškarac postaje Tata. Porođaj je donošenje u život novog života. Porođaj je najveće slavlje života!“

 

 

Jesi li ikada svoj porod promatrala kao najveće slavlje života? 

Onaj dan kojem ćeš se s veseljem vraćati svake godine kada na torti djeteta zapališ još jednu svjećicu, onaj dan koji nosi u sebi odgovornost da imaš baš tu privilegiju biti nečija Majka.

Nažalost… društvo, mediji, struktura u kojoj živimo, institucionalizacija rađanja, obitelj i okolina već djevojčici u tebi stvaraju uvjerenje da je porođaj nešto strašno, nešto što trebaš preživjeti i što prije zaboraviti, nešto što je „nužno zlo koje moraš izdržati i puno se namučiti“, nešto što jako boli i moraš istrpiti.

Sve to što smo po putu „upijale“ utjecalo je na to kako danas gledaš na svoj porođaj. A upravo to kako danas u trudnoći gledaš na svoj porođaj utječe na to porođajno iskustvo kojem se približavaš.

Željela bi ti otvoriti jednu malo drugačiju perspektivu, prikazati ovu kompleksnu temu iz drugog kuta.

Već time što si žena u sebi nosiš sve što ti treba za porođaj koji je ispred tebe.

Sada si trudna i tvoje tijelo samo, bez ičije pomoći, bez ikakve intervencije izvana iz dana u dan stvara novi život. Kada je detektiralo da je došlo do oplodnje stvorilo je samo cijeli organ- posteljicu. A ta posteljica koju je tijelo samo stvorilo je zaslužna da se malo živo biće iz dana u dan razvija i raste i za to ima sve što mu treba. Svjedočiš i promjenama na tijelu- tvoji organi su se dislocirali da bi trudnoća napredovala, maternica kontinuirano povećava svoju veličinu da stvori prostor za neometan rast i razvoj tvoje bebe- fascinantno. Hajde na trenutak zastani i posvjedoči toj snazi i fleksibilnosti koju u ovom trenutku nosiš.

I onda ulazimo u porod… I iako smo posvjedočile navedenome nekako po putu smo tom istom tijelu prestale vjerovati?! 

 

 

Hajde zastani i promisli… ako je tijelo toliko snažno da bez ičije pomoći u ovom trenutku stvara novi život (i pritom to radi savršeno), zašto mu ne vjeruješ da ima sve resurse koji mu trebaju da taj život donese na ovaj svijet?

I onda ćeš mi postaviti pitanje boli- kolika je to bol, kako ću ju izdržati, kako ću se nositi s njome?!

Odgovorit ću ti kratko- ta bol nije veća od tebe, ona je dio tebe!

A i p.s. tvoje tijelo tijekom poroda ima vlastiti mehanizam ublažavanja boli, vlastiti resurs koji ti pomaže da se nosiš s izazovom u kojem se nalaziš- endorfine. Endorfine naše tijelo luči kada se nalazimo u stanju pojačanog fizičkog napora, stanju koje je neuobičajeno za tijelo zahtjevno (tijelo čuva tijelo). Osnovna uloga endorfina je da ublažava bol (u ovom slučaju porođajnu), stvaraju osjećaj gubitka mjesta i vremena i donose osjećaj dobrog raspoloženja.

Možeš li otvoriti prostor da tom tijelu vjeruješ? Da mu se potpuno prepustiš s povjerenjem?

Pišem ti ovo jer mjesto iz kojeg ulaziš u porod uvelike utječe na iskustvo rađanja. A iskustvo rađanja je nešto što ćeš cijeli život kao žena nositi duboko u sebi. Kakvo iskustvo nosimo iz poroda direktno utječe na majčinstvo, adaptaciju na novu ulogu, ali i odnos s i prema djetetu, a odnos s i prema djetetu direktno stvara usmjerenje tom novom životu.

Iz pozicije Majke, s iskustvom dva porođaja želim ti reći da to iskustvo nipošto nećeš željeti zaboraviti, a niti moći (možeš ga eventualno zatomiti i gurnuti duboko pod tepih pa će nakon nekog vremena iskočiti), a snaga koju će ti donijeti je nešto na čemu ćeš dugo zahvaljivati.

 

Želim ti da iz mira uđeš u svoj porođaj, s povjerenjem da u sebi nosiš sve što ti treba za iskustvo pred tobom i kao pasivni promatrač posvjedočiš najvećoj čarobnosti života- rađanju novog!

Kristina